Plavuša u Bangkoku u epizodi: Zaboravni dan sa sretnim završetkom

I tako ja izađem iz taksija, pa se uputim prema trgovačkom centru, i taman da otvorim vrata od Starbucksa, kad ono!!!! Pa jbt!!! Zar opet!!! ….:( zaboravila jednu od torbi koje vučem sa sobom između vrtića i kuće jednom sedmično! Prvo pojurih da provjerim da taksi nije još tu, možda ima neke šanse da je primijetio… hodam prvo nonšalantno da ne izazovem previše pažnje, onda malo briskije, okrećem se, i naravno uskoro svi bleje u visoku plavu-bijelu ženu (falang) s maskom na licu (bolesna) kako hoda (prvo to nije normalno između dve tržnice na po auto-puta) i osvrće se ko sumanuta (naročito nije normalno). Pa ništa, neeeeema…otiš’o…
 
A i niti je prvi put niti je neki gubitak, glupa plava svečana uniforma koju upravo strgah sa sebe po završetku još jednog u nizu od svečanih prigoda u vrtiću (skoro svake sedmice!!), ovaj put, Dan majki, koji jedva dočekah da se završi (ovaj put neslavno, pošto mi se dijete rasplakalo na po stejdža, jer nisam mogla da ih sve imam na oku pošto naguraše stolice skroz do stejdža, jedva se provukoh da stanem sa strane). Uglavnom, skrenuh.. dakle, plava neudobna svilena uniforma i moja omiljena pamučna ciklama suknja na sive prugice i žuta majica (četvrtak uniforma, ima tu posebna priča, šta se nosi koji dan, o tome drugom prilikom)…. pa dobro, pomislih dok se vraćam prema Starbucksu, pa i nije neki gubitak… ovaj put… inače su to flaše za vodu, užine, jednom je bila vaga od prijateljice koju su mi vratili, uglavnom su sve vratili… pa čak i telefon jednom, samo nisu jedno nove novcijate Crocks sandale, u kutiji neotpakovane…. Ni zvanje svih taksi službi Bangkoka nije urodilo plodom… i dan danas duboko uzdahnem kad se sjetim tog dana… Uglavnom, ovaj put s obzirom na to da je taj zadnji gubitak bio baš veliki udarac, rekoh sebi, pa i nije neki gubitak, gomila prljavog veša, od toga pola neudobnog, a pola bogami dobro iznošenog… Ali opet nekako, glupo se osjećam, pa po ko zna koji put!
 
I tako ja razmišljam sad već bauljajući oko štandova lokalne pijace, da sad nekako treba da nadomjestim taj gubitak nekom novom odjevnom kombinacijom, ali.. ništa.. ništa… rijetko šta se može naći u zadnje vrijeme da nije teška sintetika i neki volančići i cvjetići (što na Tajlanđankama izgleda sjajno, i još ne smrde jer se ne znoje), ali srpska visoka žena baš i nije te sreće (minus znojenje, jer pravim svoj deo od kojeg nema straha da će biti nekih loši odora, a to je krucijalno jer u tropima smo ej znojenje na 7-11)!
 
Uglavnom, odustanem od svega i rekoh ajmo sad zaprave u Starbucks napokon, i samo što se ponovo dotakoh vrata čujem kako me neko doziva (mislim ne mene mene, već nešto neko viče u mom pravcu) i ugledam svog taksistu, vrlo profesionalnog izgleda u crnom odjelu sve sa slušalicom u uhu, i širokom osmjehom, gestikulirajući da je već kružio neko vrijeme, ja presretna, nešto sam imala feeling znate ono kad baš imate feeling da će sve biti ok, pa se vjerovatno nisam ni uzbudila (lafo) … odosmo do kola, on je duša morao da napravi dva podugačka polukružna minimum da bi se vratio po mene i još hodao unaokolo da me nađe, dadoh mu tu da popije piće, on odbija, ja izinsistira i tako se s osmjesima rastadosmo!
 
I eto sad smo opet na početku, krećem da ulazim po treći put u SB… i napokon uđem, onako kako je trebalo da se desi originalno, samo bez ovog kraćeg „loopa“ iliti petlje. Naručih tu svoj uobičajeni karamel makijato… pa stadoh sa strane da pričekam i razmislim o životu… u to me dečko trznu s makijatom, kaže „Is this yours?“ ja klimnuh (dakle i dalje imam masku, jer bolesna), on sa širokim osmjehom kaže nešto u fazonu znao sam da je vaš makijato (duša, inače ti fini u Starbucksu i poneki taksista jedino i hoće da vježbaju engleski, pa su super slatki), ja opet klimnem (jer maska), a on onda zabrinuto : “Oh, are you sick?“ „Yes“, kažem ja, kroz MASKU, kroz koju se sad nazire moj široki osmjeh), na šta se on osmjehu i reče: „Hope you’ll feel better soon!“ Moj osmjeh se razvuče sad već oko ušiju i ja sa svojim makijatom, i svim torbama na broju nađoh svoj omiljeni kutak slobodan, pa sjedoh da napravim selfi i ovjekovječim ovaj momenat sveopšte ljudskosti…i…
 
…i shvatim da sam obukla košulju naopako i da se tako naopaka i nasmijana s maskom i makijatom i svim torbama osjećam u ovom životu kod kuće bez obzira gdje sam dok god ima nasmijanih i dobronamjernih ljudi oko mene… a ima… i kući sam…