Jedno jutro su nas naše tri kineske koleginice (Eder, Melani i Nana) dočekale u veoma ushićenom raspoloženju. Mi onako jutarnje usporene i još uvijek uljuljkane od jutarnje vožnje do vrtića nismo baš obraćale pažnju o čemu se radi. One su se užurbano muvale oko naše mini kuhinjice sa kuhalom za vodu, bokalima svježe vode, tosterom i namirnicama za grickanje… Prvo sam shvatila da su u fazonu neke radne akcije, te da čiste taj dio, jer su prale toster i brisale… Međutim, nakon što su ga temeljno očistile, počele su da se vrpolje i obigravaju oko tostera, mašući šnjitama tost hljeba i pričajući ushićeno između sebe. U tom trenutku nas tri (dvije amerikanke i ja), sad već udubljene u dnevno planiranje časa, zurenje u Ipad ili šta već, podigašmo glave, pa ih Kyle upita u čemu je problem? Na šta Melani (to joj je zapadnjačko ime) odgovori da ne znaju kako se operiše tom spravom. “What do you mean, you don’t know how it works?!”, Kyle upita začuđeno, pa čak i zadivljeno. “We have never seen a toaster before”, rekoše skoro uglas, slatko se kikoćući! Naravno, tu mi svi prasnušmo u smijeh, nastade opšte ushićenje cijelom situacijom, pokazašmo im kako to radi, one napraviše tost po prvi put u životu, te nastaviše sa svojim danom grickajući prepečeni hljeb zadovoljno mljackajući. Od tog dana prvo što osjetite kad uđete u našu kancelariju je miris svježe prepečenog tosta. I dalje su fascinirane putrom, iako ga jos nisu probale….