Plavuša u Bangkok u epizodi: Obrnuti kulturološki šok

by | Jul 13, 2014 | Plavuša u Bangkoku

Sjedim ja tako u jednom kafeu u šoping molu na Siam skveru i čekam da mi se javi Leo, prijatelj prijatelja koji živi u Bangkoku, pa smo se dogovorili da se nađemo i upoznamo face to face. Inače, blaga digresija, ti ogromni prodajni lavirinti koji su prije dvanaest godina i mogli nekako da se obuhvate smisleno i perceptivno , sad su narasli u gigante koji u sebi sadrže kombinaciju divlje prirode, visokog luksuza, ugodnih lounge barova i simulacije uličnih kafea tamo negdje na francuskoj rivijeri, samo što je sve to upakovano unutar dobro ohlađenog i ogromnog prostora stvorenog za teški konzumerizam. Čini mi se da se taj nivo potrebe za kupovanjem ustostručio od kad sam posljednji put bila na Tajlandu, prije tačno dvanaest godina. Međutim, ovi konzumeristički giganti dobili su i još jednu dodatnu, socijalnu ulogu, jer se ovi prostori koriste za razne priredbe, takmičenja (naravno reality shows su bukvalno na svakom koraku), ali i prostor za izražavanje vlastitih talenata), pa čak i mjesto za učenje (veoma često ćete vidjeti tajlandske školarce koji uče u nekom fast food kutku), do kupaca koji čitaju po na stepeništima knjižara, itd.

 

Nakon, prvog šoka izazvanog ogromnom promjenom ovog mjesta koje smo redovno posjećivale (maj sis Nataša i ja) svake sedmice tri mjeseca te davne 2002. i znali kao vlastiti džep, upustih se u ponovno otkrivanje ova tri gigantska šoping mola koja čine Siam Square. Inače, do Siam Squera najlakše se dolazi Sky Trainom čije su stanice u kontinuiranoj izgradnji, s krajnjim ciljem da se ovaj preko-deseto-milionski grad u potpunosti poveže ovom nebeskom lađom. Sa Siam Square stanice odmah ulazite u jedan od šoping molova, pa se susretnem s blještavim izlozima butika, još blještavijih naziva, mrežom pokretnih stepenica koje nose gomile ljudi gore-dole, million izlaza-ulaza koje vas vode do novog dijela, sprata, nivoa, pa sve do izlaza s velelepnim vodopadima, fontanama, parkova na kojima se odžavaju razne manifestacije, tipa “Nova zvijezda Tajlanda”, i sl. Sve je to zajedno povezano mostovima koji takođe spajaju ove objekte sa Sky Train stanicom, tako da ne morate u opšte da se spuštate na ulicu ako za to nemate potrebe.

Ali da se vratim na početak, tj. trenutak kada, nakon sad već višečasovnog lutanja po ovim ogromnim prostorima, sjedim u jednom kutku koji podsjeća na englesku čajdžinicu s početka dvadesetog vijeka. Tu naručim Twinings Earl Gray, i počnem da proučavam mali englesko-tajlandski rječnik, u očekivanju da mi se javi Leo. S moje lijeve strane sjedio je jedan tajlandski mladić, a dva stola od mene, neki “farang”, stranac. Nakon nekog vremena Tajlanđaninu se pridružio bijelac, visok, mršav, srednjih godina, prijatnog izgleda, poprilično nedefinisanih karakteristika, dakle mogao je biti Amerikanac, Britanac, ili bilo koji Europljanin… Obratila sam pažnju na njih dvojicu jer se Tajlanđanin govorio jako dobar engleski s američkim akcentom, te je pokazivao veliko poštovanje prema strancu, nekako iz svega toga dobih dojam da je dečko studirao u Americi (otuda tako dobar engleski), a da je bijelac njegov bivši profesor… No, vratih se ja svom čaju i rječniku, dok u jednom momentu nije zazvonio telefon. Leo. “Ok, vidimo se za pet minuta u MBKu”, odgovorih na njegov poziv. Dok sam lagano pila posljednje gutljaje čaja, u jednom momentu čuh bijelca kako kaže nešto tipa “Just a moment please, I need to check something”, te ga ugledah kako se lagano ali sigurno približava MENI!? (jedino sam se ja nalazila u tom dijelu kafea, a iza mene nije bilo toaleta) Još uvijek u nevjerci, netremice gledam u njega čitajući iz njegovih pokreta sve više odlučnu nakanu da se obrati upravo meni, a onda nemah drugog izbora nego da ga pogledam ravno u oči jer je već stajao tačno ispred moga stola: “Izvinite”, reče prijatno se osmjehujući još više u nevjerici, “da li sam ja to čuo poznati jezik?” Pa da naravno, a šta drugo :D!!! Pošto sam bila spremna na dogovoreni susret s našim ljudima, ovo je stvarno bilo poprilično iznenađujuće. Đorđe iz Beograda, koji živi tu već nekoliko godina, uze moj broj i reče da će se javiti. Pozdravišmo se srdačno i ja krenuh dalje da se nađem s Leom iz Zagreba. 

 

Leo me dočeka na prizemlju MBK-a na kojem se nalaze veliki otvoreni prostori i štandovi s raznom robom. On i njegova žena, Tajlanđanka, drže jedan s cipelama. Kroz gomilu Tajlanđana, dosta Indijaca I pokojeg faranga, odmah prepoznam svog novog prijatelja, koji stoji naslonjen na jednu od rafa, srdačno mi pruži ruku, te tako počine naša priča tu pored tih štandova. “Da trebala je da dođe i Indira, ali ostala je kući”, ja ću, a on će:”Indira, pa ja znam Indiru, mislim ne znam je lično, nego se mimoilazimo ovdje po Bangkoku već godinama, nikako da se sretnemo. Jednom je jedna naša cura imala prometnu nesreću i…”, odjednom se okreće u nevjerici i maše grupi bijelaca, dva mladića i jedna djevojka, u prolazu, koji nam se naravno, takođe obraćaju na srpsko-hrvatskom. Leo ushićeno kaže da “nije baš uobičajeno da se ovako srećemo”, Jugovići koji žive u Bangkoku, što meni još više učvrsti sigurnost u moć privlačenja. Ovi novi poznanici, Miloš iz Beograda I Ante iz Hrvatske sa ženom mu, mislim da je Kristina, ljudi fudbaleri, igraju za Tajlandske timove. “Ma Tajlanđani nemaju pojma o fudbalu, oni ga jednostavno ne shvataju ozbiljno, moraću da gledam kako da se prebacim u neku drugu zemlju, kaže Miloš. Leo koji za to vrijeme priča s Antom, ubaci se, kako zato oni imaju tu neku igru u kojoj ubacuju loptu u koš nogama, pa kreće gestikulisanje I oponašanje nemogućeg I nepoznatog sporta….Dalje, koliko ste ovdje….a poplava, to je strašno šta se dešava….i tako u svom tom žamoru drugih jezika oko nas i ljudi koji prolaze jer mi na kraju krajeva stojimo na štandu cipela u šoping molu, odjednom ja shvatih da doživljavam neku vrstu obrnutog kulturološkog šoka, neočekivani susret s našim ljudima tamo negdje daleko gdje si unaprijed spreman da svoj jezik nećeš baš tako lako čuti bar neko vrijeme. Eto kako silno pogriješih, i još jednom, po ko zna koji put, potvrdih da je svijet zaista totalno mali :).