Sinoć sam nakon cjelovečernje priče s prijateljima preko Skype i Vibera, koji su na svu sreću svi na sigurnom i suhom, nekoliko sati sam pratila dalje postove na FB, koji me su me toliko dotukli i ganuli da nisam dugo mogla zaspati, i evo sad već od pola sedam gledam šta se dešava, potresena sam i osjećam se nemoćno. Međutim, ono što me ohrabruje je činjenica da je sve više postova o zajedničkoj akciji naroda i spašavanju onih najugroženijih. Koliko god da me ohrabruje činjenica da su ljudi solidarni i humani, toliko me i žalosti da vidim da naša solidarnost radi samo u stanjima katastrofa i ratova, dok u normalnim vremenima brzo zaboravimo da cijenimo ono što imamo i gradimo bolje sutra. Znam da zvučim malo previse idealistično, ali se zaista nadam, po ko zna koji put, da će se ovi naši napaćeni narodi već jednom trgnuti iz letargije i uzeti stvari u svoje ruke…Kad ovo kažem, mislim na život poslije poplave, na sveopšti socijalno-ekonomsko-politički kontekst u koje će se naći ove zemlje, naročito Bosna, uoči sljedećih izbora u oktobru. Narod sad može jasno da vidi, iako mi volimo da sami sebi stavljamo povez na oči, koliko su vladajuće strukture sposobne da vode brigu o zemlji. Jedan od interesantnih dokumenata koji je isplivao na FB povodom tekućih događaja je i izjava predstavnika BiH na nekoj međunarodnoj konferenciji o spremnosti zemlje da se nosi s prirodnim katastrofama, jer su se zaboga implementirali ti silni projekti, narod se obučio, stručni timovi formirani, i bla, bla, bla….nadam se da se ti isti koji su implementiral taj projekat sad negdje do grla u vodi pokušavaju da spasu ono što su otkinuli od tog istog projekta… i njima slični!
Iako sad trenutno nema mjesta za političke manipulacije i igre, jer sad trenutno vlada ono najuzvišenije stanje solidarnosti I humanitarnosti, uskoro dolazi momenat kada će se stvoriti prostor za nove ličnosti ili one stare koji će pokazati koji se to junaci na muci poznaju a koji nikom iznikoše. Pored toga, u momentu kada dugogodišnja finansijska pomoć za rehabilitaciju ovih prostora već godinama kaplje kroz zavrnute pipe i kada krediti svjetskih finansijskih organizacija postaju sve nepovoljniji i veći, a međunarodno prisustvo sve manje zainteresovano za stanje i razvoj pol-soc-ekon, pojavljuje se nova prilika za nas da ponovo postanemo onaj hot-spot prema kojem cijeli svijet okreće oči s pažnjom i empatijom, no ovaj put s jednom bitnom razlikom, jedini koji mogu da budu bad guys u ovoj priči su političari i profiteri koji podižu cijene namirnicama ne bili zaradili u doba nevolje. Tako nam pomoć stiže sa svih strana, a već vidim da je to samo početak, dolazi vrijeme velikih muka, ali i rehabilitacije, nove nade i rekonstrukcije (a morate priznati ta vremena smo najviše voljeli, tu davnu 1996, tu novu renesansu, kada su svi bili ujedinjeni u naporima da se stvori mir, a ovaj put u pitanju je još veći cilj, ako je to moguće, sigurnost za sve), novih projekata i finansijskih injekcija, humanitarnih koncerata, partija, akcija, i ostalih čuda… Da li je moguće da mi jedino funkcionišemo u tim uslovima, da taj osjećaj svrhe i osjećaja da si živ, funkcioniše samo onda kad je frka, da li smo mi kao narod (ovdje opet mislim na raju, ne na nacije) genetski adrenalin džankiji?!
Dok ovo pišem, moram još jednom da vas podsjetim da sjedim u sobi učiteljskih spavaonica u osnovno-srednjoj školi Sunflower School smještenoj u predgrađu Bangkoka, da je ovdje rano jutro, vrućina još nije ubitačna, ali još malo će, te da se paralelno s našim nedaćama ovdje dešavaju protesti protiv vladajućih struktura u kojima su 2-3 osobe izgubile život i dosta ih je ranjeno…Ono što me fascinira jeste to da sam nakon zabrinutog pretraživanja informacija o situaciji na brdovitom i poplavljenom Balkanu, u pokušaju da organizujem način kako da skrenem misli odlučila da provjerim koji dijelovi Bangkoka nisu sigurni za kretanje i na moje iznenađenje jedva da nađoh koju vijest o tragičnim događajima, a savjete za strance (čak i na expat grupama, stranicama društvenim mrežama, trip advisorima) jedva i da postoje osim onih opštih koje datiraju od prije par mjeseci ove godine. Naravno, shvatam ja da su ovdje ljudi navikli na cijelu situaciju koja traje već neko vrijeme, shvatam i moje Tajlanđane koji normalno žive bez želje da utiču na promjenu situacije u svojoj zemlji, pa sam i ja zauzela taj stav “ma to je ništa”, što i govorim svojoj porodici i prijateljima, koji pak čuju alarmantne vijesti i brinu za mene, isto onoliko koliko ja brinem za njih! Izgleda da smo mi malo prokleti, bilo poplava ili državni udar, mora biti nešto naopako, a nikako još da skontam zašto je to dobro!?
Odoh malo još da odspavam, iscrpi me ovo silno rano-jutarnje razmišljanje, a subota je, prvi dan da mogu normalno odspavati od kad sam stigla prije tačno 8 dana…možda kad se probudim dan pođe sasvim drugim tokom (pozitivnim naravno) za oba moja svijeta. Balkan želim ti mirnu noć I da kisa stane, Tajland želim ti miran dan i da kiša ohladi sve usijane glave!