Plavuša u Bangkoku u epizodi: Državni udar ili poplava, kako god okreneš, naopako!
Danas napokon dobih svoj mali kompjuter (pod imenom Mališa), pa mogu da nastavim s pisanjem koje je prekinuto već u avionu za Cirih… no na to ću se vratiti kasnije, sada bih se kratko osvrnula na osjećanja koja me prožimaju u ovom trenutku…. Moj radni dan se završio, petak je, sjedim polu-gola za stolom, vrućina je napokon popustila svoje užarene okove, pa se može sjediti u sobi bez klime, feeling je isti kao da sam u Banjaluci, prosječnog ljetnog dana… a na Tajlandu sam. U isto vrijeme, dobijam slike preko FB o tome šta se dešava na toj drugoj strani svijeta koju zovem mojom rođenom kućom i osjećam lagano stezanje u grlu i peckanje u očima. Interesantno je to kako nam je FB promijenio živote u smislu formiranja određenih informacija a da nemaš pojma o čemu se radi… naime, ja do sinoć nisam shvatala koliko je situacija ozbiljna jer su ljudi stavljali statuse koji su ukazivali na to da je kiša dosadna i uporna, ali ne i koliko je opasna…
Ja u želji da malo razveselim svoje FB prijatelje iz regiona stavim sliku sebe iz Hua Hina (o tome pišem kasnije) s predivnim bojama u pozadini sa sljedećim statusom: “Pa drugari mili, šta je reći!? Nije valjda da tu nebo još plače za mnom Evo šaljem vam punoooo taji sunca i dobre energije da se što prije razgolitite i uživate u proljeću kako spada i dolikuje.”
Međutim, već sljedećeg dana shvatih, da je situacija više nego kritična, tačnije katastrofalna, te osjetih jak ubod mješavine grižnje savjesti i želje da momentalno odletim kući i podijelim nedaću sa svojim sunarodnicima… Čitajuću postove koji su uz mješavinu humora pokazivali katastrofu koja se dešava, shvatih koliko mi kao narod mijenjamo našu tešku narav samo i isključivo u časovima nedaće… Odjednom situacija koju se odražavala na raznim postovima poprima ozbiljan ton, te od onih tipa “Mrsh u kishu mater’nu vishe!” (citat mog FB i inače druga BT) i sličnih gunđavih dosjetki, kako situacija poprimi nezapamćene razmjere u zadnjih 120 godina, ekipa je stavljaja sve više i više slika uništenih dijelova Bosne i Srbije, moga grada Banjaluke, apele za pomoć, svjedočenje o herojskim akcijama, a čak se tu javljaju i razne teorije zavjera kao što je Zapad opet napao (prestrašni HAARP) na nas jadne (što naravno nikako ne isključujem kao opciju). Opet se mi kao narod (ovdje mislim na raju uopšte, bez nacionalnosti) pokazaše kao najveći junaci, dok oni koji su plaćeni da misle o ovakvim situacijama naravno češu glave pitajući se kako je moguće da nam se ovo dešava, nismo spremni, a naravno sva paljba srdžbe naroda pored njih, pada i na strance koji eto ne mogu da lete jer je nevrijeme.. I tako, ovo sve ja pokupih prateći svoj news feed, priče o poplavi prekidaju se pokojim statusom nekih običnih stvari, dok oni koji nisu tu i nemaju veze s tom nesrećom, nastavljaju svakodnevne borbe koje su do juče i našim stradalnicima u poplavi bile iste. Tako apele za pomoć prekidaju postovi tipa na odmoru, uradih novi tattoo, sletio/la negdje, slike djece koja kreću ili završavaju školu, recepata, savjeta tipa “uradi sam” i sl….
Paralelnih svjetova nikada dosta zar ne? Eto i ja se nalazim trenutno u jednom od tih, sjedeći u sobi u kojoj žive učitelji i nastavnici osnovno-srednje trojezične škole Sunflower na domaku Bangkoka, u jednoj totalno drugačijoj stvarnosti od one koja mi se trenutno nalazi u glavi, te briga za taj drago-mrzni komad napaćene zemlje miješa se s bezbrižnošću večeri, u kojoj ne moram ništa, ne moram nigdje, a imam milion opcija. Za početak odoh da uzmem nešto za doručak….put do toga nije ni blizu onoga što imate u glavi kad neko tako nešto kaže, o tome ću pisati kasnije… Sutra idem u centar Bangkoka da se nadjem s nekim prijateljima, a tamo su trenutno protesti, ko zna, možda sutra vi budete brinuli za mene?! Do tada, sretno mili ljudi, i let the sunshine in!