Tog petka, 21.06., u Beogradu, moja kuma Sretenka donese na ovaj svijetu i u našu porodicu prijatelja predivnog dječaka po imenu Đorđe, a ja u tom trenutku, pola svijeta udaljena od moje voljene žene u jednom od najvažnijih trenutaka naših života redom doživljavam sreću, ponos, ljubav….pa emotivni slom i talas tuge i nostalgije za kućom… potrebu da se teleportiram pored njenog kreveta…naravno suvišno je reći da suze što sreće što očaja teku od početka niz lice… u svom tom vrtlogu i bujici osjećanja začuh kuc, kuc, kuc.. otvorih vrata i ugledah moje divne američke cure s širokim osmjesima koje mi momentalno dadoše energy boost i emotivnu potporu, a onda i konkretno rješenje za moje trentno stanje – McDonalds they say!!!, let’s go, ready in 15 minutes, odjednom počinje tropski pljusak, ali mi i dalje idemo skrivajući se po školskim hodnicima, prolazimo pored grupe učitelja koji uz živu muziku vježbaju predvođeni filipincem Fransisom, mašu nam i mi njima, kiša lagano staje, ali sve i dalje mokro, čekamo taksi, gužva u saobraćaju, bolje motorima, sjedamo na mokre motore, kiša još malo pada, mokre sa svih strana, ali toplo je, samo nam frka od klime u taksiju, a onda naleti song taaaou (kombi s otvorenom prikolicom koji služi za prevoz putnika, inače song tao znači „dva reda“, što nikako ne smije da se pomiješa sa songe teeeu, što znači stopalo!!), ajmooooo, malo je gužva, tajlanđani se pomjeraju, prave nam prostor, upadamo, i krecemo, fuuuuuunnnnnn, samo se svako malo trzamo na prestrašno zvonce koje pritisneš kada hoćeš da siđeš sa song taaaaoua (izgleda da je malo izraubovano od silnog pritiskanja pa zvuči kao policijska sirena). Stajemo na kritičnom semoforu na kojem treba da siđemo jer traje oko 15 minuta, Kara i ja se proguravamo do vanjske platformice i držeći se za šipke maltene visimo iz vozila, fuuuuuuun, ugledamo Emily i Chelsea koje idu negdje za vikend u taksiju, mašeeeemoooo…I don’t want to get offfffff, kaže Kara, ali ipak silazimo jer počinjemo lagano da se gušimo od izduvnih gasova silnih vozila kojima smo okruženi, trazimo taksi za dalje, a inače idemo u neki šoping mol koji nam je preporučila šefica administracije u školi, pa ne znamo ni da li idemo u dobrom pravcu (što i nije tako neobično jer mi inače nikad ne znamo kuda idemo na Tajlandu). A da, s nama je Kineskinja Nensi… Ona je krenula u Bangkok, pa će s nama malo usput…. sjedamo u taksi…. taksista nema pojma gdje je to mjesto, ali lagano kreće….ne pali taksimetar… mi vičemo taksimiiiiter taksimiiiiter, on samo odmahuje, ok, ok, da vidi gdje idemo prvo, čita adresu na papiru, ne kapira, ja zovem Pook (šeficu administracije) koja se naravno ne javlja, Nency traži lokaciju na netu, Porto Chino je naziv naše destinacije…mene podsjeca na kinesku luku, a Skyler na Portabelo mushrooms (iliti sampinjone) i chin (brada)…. živo je objašnjavanje u taksiju, ima nas pet, te ja u svemu tome primjetih kako s četiri osobe na zadnjem sjedištu i nije tolika gužva, ima sasvim dovoljno mjesta za laktove koji vade iz torbica telefone, tipkanje, sve u svemu postavljanje manjeg kriznog štaba za brzi pronalazak lokacije…. ali taksista i dalje ne kapira, pokazujemo mu i mapu, govorimo ulice,… Nency govori tai, što znači da nije baš da moramo sve rukama i nogama, ali ništa…. okreće na U-turn, idemo odakle smo došli, on i dalje ne pali taksimetar, kaže tu mu je prijatelj pa će ga pitati, idemo dalje, malo zabrinuto se došaptavamo – What are we going to do??? Are we getting out? But what are we paying him, we ll just give him something, and look for another, ….taman kad se spremišmo na tu operaciju…. zazvoni mi telefon, POOK!!! kažem ja njoj evo ti taksista pa objasni…. fijuuuuuuu, sveopšti talas olakšanja u taksiju, popravljamo pozicije, već smo uklizale jedna u drugu, samo Shamara dostojanstveno uživa na prednjem sjedištu… ok, ok, kaže taksista, daje mi telefon, zna on gdje je to, to je Samut Sakhon, štaaaaaaa…. pa to nije prema Bangkoku, to je odakle smo mi došle, are you sure????? Da, da kaže on, samo to je daleeeeko, to ce nas koštati 300 BHT (inače za vašu informaciju to je oko 15 maraka), štaaaaaa???? Ok, ok 200 BHT – on će… Ma ne dolazi u obzir, zaustavite vozilo, stop, stoooop, jut, juuuuut, stop, jut, stop, juuuuuuut!!!!! Stade on napokon, dadosmo mu 40 BHT i demonstrativno izađosmo, ma šta misli on, da guli turiste po Bangkoku, pihhhh, pa mi ipak ŽIVIMO ovdje!!!…. stojimo na trotoaru, ne kapiramo sad ništa, pa nije to valjda toliko dalekoooo, pa Pook je rekla samo 15 minuta od nas, what is going onnnnn!!! Sky zove ponovo Pook, mi zaustavljamo novog taksistu, Skyler mu gura moj telefon kroz prozor, on ga bez riječi uzima u vunenoj rukavici!!!! (imaju oni te čudne fore nošenja zimskih asesoara na plus hiljadu, ko zna šta li je u pitanju…) Ok! kaže on, krećemo….drugi pokušaj, želja za Mekdonaldsom jača je od straha od nepoznatog… vozimo se u totalno suprotonom pravcu od Bangkoka… tu se ja sjetih da je Nansu i dalje s nama: „pa zar ti ne ideš prema Bkk-u???  Ma idem, ali ok, poješću s vama jedan Mek, ionako je petak veče, ne žurim kući…. ok…. idemo… Odjednom otkrivamo čitav novi svijet.. na pet minuta od kuće, neki slatki restorančići na kanalima od drveta…. jaooooo ovdje ćemo u povratku na pivooooo, vauuu pa vidi ovo pa ono, pa kako mi ne znamo da ovo ima, pa jaoooooo….. pa sulud zalazak sunca, ja klikćem mog novog Sonija kao luda, kao ispašće nešto kroz prozor vozila u pokretu, kaaad onoooo stvarno luuuuuudiloooo, fotke da rikneš, slikamo, oduševljavamo se potpuno novim svijetom u totalno neočekivanom pravcu… Nismo odmakli ni 79 BHT ugledašmo veeeliki MD znak, znači blizu smo…. jaooo ja gladnaaaa, jao i jaaaaaaaa….. jedva čekam da maznem Big Mac, ja ću dva čizburgera, a ja….. ijaooooooooooo vidi ovoooooooooooooo……. dolazimo u san! Sve što sam željela, sve što mi je falilo da mi mjesto stanovanja bude baš pravi dom, sveeeee je to tu, bar tako izgleda….. fotke će reći same za sebe, da ja sad tu neobjašnjavam….. ushićene istrčavamo, ajmo se slikamoooooo, a ko će, excuse us, excuse us, dolazi šef parkinga u svojoj uniformi i pištaljkici i standardnim bijelim rukavicama… salutira nam sa širokim osmjehom, jel može fotkaaaaaa????…… može naravno…. klik, thank youuuuu….. ok, malo smo se prvo rastrčale po novom prostoru, a onda zaključile da prvo iće, pa onda oblilazak, a onda i piće ;D….. lokal McDonaldsa je jedan od najljepših ever, taman ono što mi je falilo, neki urbani kutak da mogu s mališom sjesti pijuckati nesto ili grickati i pisati…., kad smo već kod toga, ogladnih ja od ovog silnog pisanja, to be continued….